Stojim na katu robne kuće, uz ogradu, dolje promatram ljude u redovima blagajni.
Prekrasna žena u plavoj majici i bijeloj suknji... tamo je, a nije.
Ustreptalo čekanje da plati, da ode i ubrzo se vrati, da započne novi predivan dan... no oči kažu, ne, nema je, sanjaš uzalud.
Toliko me toga lagalo u životu, jedino me oči ne žele lagati, a tako bih neizrecivo želio...

Stojeći uz ogradu terase dolje promatram parkirno mjesto, uvijek isto, i automobil koji stiže.
Poznat, njen... tamo je, a nije.
Nestrpljivo čekanje da uzme torbu, otvori vrata i izađe pozdravljajući me pogledom i smješkom, da se popne stepenicama i uđe mi u zagrljaj... no oči kažu, ne, to nije njen auto, sanjaš uzalud.
Toliko me toga lagalo u životu, jedino me oči ne žele lagati, a tako bih neizrecivo želio...

Stojeći, sjedeći, ležeći... sanjam.
Mjesta, tolika brojna mjesta da ne mogu otvoriti proklete oči - nigdje, baš nigdje - a da ne bih vidio ono što jest, a nije.
Toliko je tu - tamo, ondje, tu - da joj vidim svaki pa i najsitniji detalj lica i svaki uvojak kose. No oči kažu... ne. To nije ona.

Toliko me toga lagalo u životu.
Kad bih naučio oči lagati, da vide i ono čega nema, sve bi drugo bilo nevažno.
Kad bih ih naučio vidjeti ono što srce vidi u svakoj sekundi, svakog dana, svakog neizbrojivog trenutka vremena.
Kad bih ih naučio vidjeti snove.



Kad bih ih samo naučio vidjeti... uspomene.

Uzimam u ruku malen komadić sapuna, podsjetnik na sretne dane. Miriše na naranču.
I njene su ruke mirisale tako...

Njušim njen šampon, zatvorenih joj očiju njušim kosu.
Njušim njen gel za tuširanje, prožet sam njenim mirisom tijela.
Otvaram ormar, guram nos u njene stvari, upijam već zamalo nestale mirise nje.

Njušim zrak.
To je samo zrak...
... ali čak i on miriše na nju.
Sve još miriše na nju. I sve će zauvijek mirisati na nju.
Sveprisutna je.



I sve moje uspomene mirišu na nju.

Drška lončića...

staklena pepeljara...

kamenčić...

upaljač...

čaša...

... predmeti koje sam doticao i dotičem, bešćutno hladni i tvrdi, u sporom vrtlogu oko dodira koji mi nedostaje, toplog, mekog, baršunastog, svilenkastog, iscjeljujućeg.

Ruka...

 

Dodir uspomena.

Uzdrhtala ruka pokreće Café del mar by Jose Padilla.

Melodije se nižu jedna za drugom, polako, sneno, sjetno.

I prizivaju mrmor guma na zemljanom putu...

i prizivaju lahor povjetarca...

i prizivaju šum mora...

i prizivaju jutra na cestama i dane u uvalama i besanu rapsodiju noći.

 

Zvuci uspomena.

Zavrela voda, prst ispod ruba lončića.

Smeđi šećer, Billington's golden granulated, tri žličice glat.

Nescafé gold, žličica glat, pa još trećina žličice, pa još dva do tri zrnca (obavezno brojati).

Completa  mlijeko u prahu, dvije i pol žličice na vrh.

Dobro promiješati... onoliko dugo koliko bi trebalo da ti netko prigovori.

Probati.

Nasmiješiti se u sebi sretno-tužnim osmijehom.

 

Okus uspomena.